counter

Srcu prirasli ...
Hal-odlicno, preporucujem svakome
...tek tako uz put...-dodi i vidi
tritočkice - dodi i procitaj
reginaelena - ljudski i poticajno
Maritin kutak - :)
Young :)
Georg :)
Uspjeh :)
ancica :)
Dunja mirisna... :)
Snagazivota

POSVECENO PISMO

Kad bi Bog na trenutak zaboravio da sam marioneta i darovao mi nesto malo zivota, iskoristio bi ovo vrijeme najbolje kako znam.

Vjerojatno ne bih rekao sve o cemu razmisljam, ali sasvim sigurno bih porazmislio o svemu sto kazem. Cijenio bi stvari prema njihovom znacenju, a ne prema njihovoj vrijednosti. Spavao bih malo, vise bih sanjao, znam da svaku minutu sa zatvorenim ocima gubimo 60 sekundi svjetla. Hodao bi kad se drugi zaustave, budio bi se kad drugi spavaju.

Kad bi mi Bog darovao mrvicu zivota, obukao bi se jednostavno, okrenuo se k Suncu, otkrivajuci ne samo svoje tijelo, ali i svoju dusu.

Uvjeravao bih ljude, kako se varaju, kad misle da se u starosti nije moguce zaljubiti. Ne znaju da stare bas zato sto izbjegavaju ljubav!

Djeci bi napravio krila, ali uzeo bi im ih dok se ne nauce letjeti. Starijim osobama bi kazao da smrt ne dolazi zajedno sa staroscu vec s napustenoscu.

Toliko stvari bi se naucio od vas, ljudi...

Naucio sam da svi zele zivjeti na vrhu planine, zaboravljajuci da se istinska sreca skriva u samom nacinu penjanja na vrh. Naucio sam da kad novorodeno dijete uhvati svojom malom rucicom ocev prst, drzi ga zauvijek. Naucio sam da covjek ima pravo gledati na drugoga odozgora samo onda kad mu hoce pomoci da bi se podignuo.

Toliko je stvari sto sam se od vas mogao nauciti, ali u stvarnosti nemam bas puno od toga, jer kad me polegnu u grob, to cu zaboraviti.

Govori uvijek sto osjetis, a cini sto mislis.

Kad bi znao da te danas posljednji put vidim pospanu, snazno bi te zagrlio i molio se Bogu da mi dozvoli biti tvojim andelom cuvarom. Kad bi znao da su to posljednje minute sto te vidim, rekao bih ti 'volim te' i ne bi glupo pretpostavljao da to znas.

Uvijek ima nekakvo sutra i zivot nam daje mogu´cnost uciniti dobro djelo, ali danas je sve sto mi ostaje, htio bih ti re´ci da te veoma volim. Sutra nema nitko zagarantirano-niti mladi, niti stari. Mozda danas posljednji put promatras one koje volis. Zato nemoj biti neodlucan, ucini to danas, jer ako se pokaze da sutrasnji dan ne docekas, zaliti ´ces za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme za jedan osmijeh, za jedan poljubac, da si bio prezauzet da bi im prenio posljednje zelje.

Budi stalno blizu onih koje volis, govori im na glas kako ih trebas, kako ih ljubis i budi prema njima dobar; nadi vremena i reci im zao mi je, oprosti, molim te, hvala i sve ostale rijeci ljubavi koje poznajes. Nitko nece pamtiti tvoje skrivene misli. Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti. Pokazi svojim prijateljima i bliznjima kako su ti veoma potrebni.


GABRIEL GARCIA MARQUEZ



PISMO O KUPNJI I PRODAJI

Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti? Svaki dio te zemlje svet je mome narodu. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac sveti su pamćenju i iskustvu mog naroda. Sokovi koji teku kroz drveće nose sjećanje na crvenog čovjeka.
Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svog rođenja kada odu u šetnju među zvijezde. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisno cvijeće naše su sestre; jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji.
Tako, kad Veliki poglavici iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto i tako ćemo sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi njegova djeca.
Mi ćemo razmotriti vašu ponudu za kupnju naše zemlje, ali to neće biti tako lako jer ta zemlja je nama sveta.
Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate se sjetiti kako je to sveto i morate učiti svoju djecu kako je to sveto i da je svaki odraz u bistrini vode jezera priča događaja i sjećanja mog naroda. Žubor vode je glas oca moga oca.
Rijeke su naša braća; one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo svoju zemlju morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakom bratu.
Mi znamo kako bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je jednak kao i drugi jer je on stranac koji dođe noću i uzme od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov prijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu rađa djecu, zaboravljeni su. Odnose se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajni nakit. Njegova pohlepa prožderat će zemlju i ostaviti samo pustoš.
Ne znam; naš način je drugačiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. Ali, možda je to zbog toga što je crveni čovjek divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca kukca. Ali, možda je to zbog toga jer sam ja divlji i ne razumijem. Buka djeluje samo kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti osamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari.
Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom. Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednak dah - životinja, biljka, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana, on je otupio na smrad.
Ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo svoju zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto kamo će bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća.
Tako ćemo razmotriti vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo prihvatiti, postavit ćemo jedan uvjet: bijeli čovjek mora se odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo zbog ostanka na životu. Što je čovjek bez životinje? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike osamljenosti duha. Što god se dogodilo životinjama, ubrzo će biti i čovjeku. Sve stvari su povezane.
Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da će oni poštovati zemlju, recite djeci da je zemlja s nama u rodu. Učite svoju djecu kao što mi činimo sa svojom da je zemlja naša majka. Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo, pljuje na samoga sebe. To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari su povezane kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane. Što god snađe zemlju, snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tkaje tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju, čini i samome sebi.
Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća, poslije svega.
Vidjet ćemo; jednu stvar znamo koju će bijeli čovjek otkriti - naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenog čovjeka kao i za bijeloga. Ta zemlja je Njemu draga i štetiti njoj jeste prezirati njenog stvoritelja. Bijeli također trebaju prolaz: možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte svoj krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću.
Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na ovu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterij za nas jer mi ne znamo kada će svi bizoni biti poklani i divlji konj pripitomljen, tajni kutovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke umrljan brbljajućom žicom.
Gdje je gušteraica? Otišla je! Gdje je orao? Otišao je! To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje.


(Poglavica Seattle)



Bog u srcu grada

Svrha tvoga života je da ljubiš svoju braću, da upoznaš sebe i da primiš Boga u svoje srce i svoj život. Zato je potrebno da naučiš slušati, ući u vlastite dubine i izdići se iznad sebe samog.
Istinska šutnja uvodi u mir, poklonstvo i ljubav. Bog je šutnja. Njegova svemočna riječ došla nam je iz njegove smirene šutnje. Šutnja te tako privodi k Bogu i Bog te uvodi u svoju šutnju. Onaj tko vrši volju Božju, ne prestaje slušati Njegov glas.

Jednom zauvijek dano ti je sljedeće kratko pravilo: Ljubi i čini što hoćeš.

Šutiš li, šuti iz ljubavi. Govoriš li, govori iz ljubavi. Ispravljaš li, ispravljaj iz ljubavi. Opraštaš li opraštaj iz ljubavi. Imaj u dnu srca korjen ljubavi. Iz toga korjena može izaći samo dobro.


Bdij nad sobom s velikom pažnjom i stoj pred Bogom neprestano, tako da ni jednu stvar, čak ni najmanju, ne učiniš izvan njegove volje. Što god želiš učiniti - govoriti, posjetiti nekoga, raditi, jesti, piti ili spavati - pitaj se najprije je li to po Božju; tada ćeš moći hvaliti Boga čineći to; ako nije tako, ne čini to. Na taj ćeš način od sada moći djelovati ispravno pred Bogom i hvalit ćeš ga svim svojim mislima i svim djelima, imajući u njemu veliku blizinu i veliku sigurnost.

Duša koja posjeduje Mudrost nosi u sebi nešto kao bljesak vječnog svjetla i odraz veličanstva Božjega, i kako je iznutra prožeta milošću Božjom, tako izvana širi zračenje sjaja i ljubavi Božje; prijatelji Božji na taj način već u ovom životu primaju nešto od slave koju će u punini doseći ondje.

Promatraj probodeno Kristovo srce: ono će te poučiti kakvom te je neizmjernom ljubavlju Bog ljubio. Dopusti da te, kao Mariju, probode njegova Riječ koja je dvosjekli mač, mač oštriji od svih dvosjeklih mačeva; neka Riječ Božja prodre u tebe sve do razdvajanja duše i duha, zglobova i moždine, sve do suda o osjećajima i mislima tvoga srca, i upoznat ćeš tajnu sviju stvari, onkraj onoga što se može uspeti iz ljudskog srca: tu, u tebi, Duh će sve pronicati, čak i dubine Božje!

Budući da je tvoj Bog oganj koji proždire, ne možeš mu se približiti a da ne izgoriš. Budući da je mudrost odozgor ponajprije čistoća, ne možeš je kušati a da ne budeš pročišćen. Pusti, dakle, da te onaj koji te već zamijesio, i preoblikuje. Jedino će te Duh Sveti, koji hoće u tebi postati oganj i svjetlo, moći rasvijetliti i oprati iznutra, tamo gdje je tajna svake čistoće. Jer, iako ništa nije nečisto po sebi, za tebe sve postaje čistim samo kroz vatru. Djevičanstvo je taj žestok i radostan prijelaz kroz Božji oganj.

Piere - Marie Delfieux


ZAR NIJE SMIJEŠNO?

- Zar nije smiješno kako nam 10 KM izgleda puno kada ih ponesemo i dajemo u crkvu,
a tako malo kada pođemo u trgovinu.
- Zar nije smiješno kako nam izgleda dug jedan sat u molitvi pred BOGOM,
a kako je kratko 60 minuta kada se igramo, gledamo TV, kartamo ili sjedimo u kafiću.
- Zar nije smiješno kako nam se čini teško uzeti Bibliju i pročitati jedno poglavlje,
a tako lako čitamo novine, romane ili filmove.
- Zar nije smiješno kako vjerujemo novinama,
a toliko pitanja postavljamo na ono što kaže Sveto pismo.
- Zar nije smiješno kako za molitvu ne pronalazimo riječi,
a kada razgovaramo sa svojim prijateljima tada nemamo nikakvih poteškoća.
- Zar nije smiješno kada za aktivnosti u crkvi teško nalazimo slobodnoga vremena,
a za razna druga druženja lako nađemo slobodi termin.
Smiješno, zar ne?

Kross

15.02.2012., srijeda

AKO HOĆEŠ, MOŽEŠ ME OČISTITI!

Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!“ Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: „Hoću, budi čist!“ I odmah nesta s njega gube i očisti se.“ (Mk 1, 40-42)

Čovjek pogođen gubom u Markovu evanđelju pristupa Isusu i time krši židovski zakon. Krši ga jer se približava ljudima, ali ponajprije jer je kleknuo pred Isusa. Samo je Bog dostojan klanjanja. Zaraženi je svojim činom ispovjedio vjeru: priznao je Isusa Bogom, onim koji jedini može ozdraviti i to u onom smislu u kojem ga je Zakon proglasio bolesnim, tj. nečistim. On od Isusa ne traži ozdravljenje, nego očišćenje: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!“ Time oslikava svu težinu svoje bolesti: teže je podnosio tegobu isključenja iz života zajednice i proglašenje da je nečist nego svu tjeskobu tjelesne bolesti. Zato i moli za očišćenje, za mogućnost ponovnog puštanja u zajednicu koja znači život.
Sve zakonske odredbe o odnosu prema zaraženome gubavac iz evanđelja pobjeđuje jednom bezuvjetnom molbom: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!“. Priznaje da očišćenje ne može biti zasluga, niti doseg ljudske moći. Ono je Božji dar. Zato se obraća Onome koji taj dar može darovati. Ispruženom rukom i dodirom gubavca Isus ruši podijeljenost koju je stvorio čovjek. Objavljuje Boga koji je (u Kristu) blizu svima koje smo mi ljudi proglasili grješnima, nečistima, mrtvima. Pokazuje da je nastupilo Božje kraljevstvo.
I danas smo u opasnosti da i sami olako prema našim prosudbama proglasimo neke „nečistima“ zbog drugačijega mišljenja, zbog njihove naravi, njihove prošlosti, zanimanja, nedostataka ili možda zbog njihovog uspjeha? Možda se nekima ne usuđujemo pružiti ruku jer ih je netko proglasio „nečistima“. Nismo li možda i sami potrebni očišćenja od naših kategorija čistoće po kojima smo tolike proglasili nečistima.
„Svakoga dana ima netko tko stane pred nas i možda nedovoljno čujno iskreno moli za pomoć; možda se trebamo tek malo sagnuti i čuti njegovu molbu: Ako želiš, možeš me ohrabriti, možeš me zavoljeti; ako želiš, tvoje kršćanstvo može prohodati u mojim koracima koji su nesigurni i u mome pogledu koji treba nadu… Jer ljudi koji se ne mogu vratiti u život, ne postoje. Oni su tek izmišljotina naše nespremnosti da pomognemo.“
"

- 10:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.12.2011., nedjelja

Radujte se u Gospodinu

Treća nedjelja došašća zove se »nedjelja gaudete«, prema ulaznoj pjesmi u latinskom jeziku: „Radujte se (lat. gaudete) u Gospodinu! Ponavljam: Radujte se! Gospodin je blizu“ (Fil 4, 4. 5). Razlog kršćanske radosti je u Božjoj blizini, u blizini njegova kraljevstva i ljubavi kojom ljubi sve ljude darujući im spasenje objavljeno po Kristovoj Radosnoj vijesti. Današnji ulomak iz Ivanova evanđelja predstavlja nam Ivana Krstitelja i tumači njegovu ulogu, njegovo spasenjsko značenje. Sveti Ivan ne bijaše svjetlo – nego da posvjedoči za svjetlo. Svi svjedočimo o nečemu. A vrijednost zadobivamo po tome o čemu svjedočimo. Svjedočimo li o svjetlu – postajemo njegov sjaj.
Puno puta čujemo, promišljamo ili čitamo: Tko je Bog? Ipak treba promisliti: Tko smo mi? Inače je naša pobožnost bijeg od nas samih. Ne pronalazimo li Boga u sebi, sve ono što nazivamo Bogom izvan nas, zapravo je beživotna ideja kojom se bavimo – bilo iz intelektualne radoznalosti, navike, ili neke pobožnosti. Istinsko razmišljanje o Bogu, i o našem vjerskom životu – počinje od nas samih. Razmišljajući tragom pitanja tko smo mi, odgovor nalazimo jedino u Bogu. Bog je odgovor na pitanje tko je čovjek. A čovjek je odgovor na pitanje tko je Bog. Točnije: čovjek je mjesto gdje Bog daje svoje odgovore o sebi; »zaslon« na kojem se očituje Bog. Skriven je ako ga ne otkrivamo u čovjeku. Tu upućenost Boga na čovjeka i čovjeka na Boga evanđelje ocrtava slikom: Riječ – glas, Svjetlo – svjedočanstvo o Svjetlu. Naime, Riječi je potreban glas da bi se očitovala; a glasu je potrebna Riječ da bi oživio. Sjaj Svjetla bio bi uzaludan kada ne bi bilo predmeta koji obasjava – svjetlo bi ostalo skriveno. Sve bi bilo mrak jer ne bi bilo ničega o što bi se svjetlost reflektirala. Također, i predmeti kao da ne bi postojali ako ne bi bili obasjani. Kao što su predmeti svjedočanstvo o svjetlu, tako smo i mi svjedočanstvo o Bogu.
Takva je i pozadina Ivanova stava prema Isusu. Ivan na pitanje o tome tko je on odgovara govoreći tko je on Bogu. Sebe razumijeva tek u odnosu prema Njemu i kaže da nije onaj koga po njemu vide, nego onaj koji omogućuje da se taj isti vidi, prepoznaje. Žrtvuje privid o sebi u korist Istine. Umanjuje se da bi Bog mogao rasti. Kaže: Nisam Krist, nisam Ilija, nisam prorok. Ja krstim vodom, a On krsti Duhom. Drugim riječima – on »nije«, a Bog je onaj koji »jest«. Stavljajući preda nj svoje »nisam«, nastaje moj »jesam«. Ivan upozorava: »Među vama stoji koga vi ne poznajete.« Što učiniti da ga prepoznamo? Upravo ono što je i Ivan učinio – dajmo ispravan odgovor na pitanje: »Što ja kažem sam o sebi? Kakav sam u ovom došašću? Živim li svoj advent?« Poput Ivana, naše riječi i djela trebaju svjedočiti o nadi koju nosimo i o Onome kome smo povjerovali.


- 21:46 - Komentari (3) - Isprintaj - #

07.12.2011., srijeda

Ogledalce

Kada je profesor završio s predavanjem, upitao je iz navike "Ima li pitanja?" ne očekujući nikakvo pitanje. Stoga je bio silno iznenađen kada ga je jedan od studenata upitao:
"Profesore, koji je smisao života?"

Neki od studenata koji su već bili izlazili podsmjehnuli su se na pitanje svog kolege i nastavili svojim putem.
Zatečen, profesor je dugo vremena promatrao studenta pitajući se je li pitanje bilo ozbiljno ili samo neka šala. Shvatio je da je student ipak ozbiljno postavio pitanje stoga reče: "Odgovorit ću vam."
Posegne u džep i izvuče novčanik iz kojega izvadi komadić ogledala veličine novčića.
I započne svoju priču:

"Bio sam dječak u vrijeme rata. Jednog sam dana na ulici ugledao bezbroj komadića ogledala koje je netko razbio. Kako nisam imao igračaka uzeo sam jedan od tih komadića da se poigram. Uskoro sam shvatio da mogu sunčevu svjetlost usmjeriti u neka mjesta i kutove u koje sunce nikad nije moglo doprijeti: duboke jame, tamne prostorije na sjevernoj strani zgrada...
Kada sam odrastao shvatio sam da to nije bila samo igra već i metafora onoga što bih mogao činiti u životu.

Jer i ja sam djelić jednog ogledala kojeg ne poznajem u cijelosti i svoj njegovoj veličini.
Ali s onim što imam i što mislim da jesam, mogu unijeti bar malo svjetla, istine, razumijevanja, dobrote i nježnosti u tamne i skrivene kutke ljudskih srdaca i možda promijeniti nešto u čovjeku čije je srce mračno.
Ako i drugi ljudi to primijete i shvate, možda se potrude učiniti isto – unijeti svjetlo tamo gdje ga nema.

Eto, u tome je za mene smisao života i zbog toga još uvijek čuvam komadić zrcala jer mi je svojom igrom svjetlosti pokazao put."


- 11:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.12.2011., subota

Lik Ivana

Na drugu nedjelju došašća evanđelist Marko predstavlja nam Ivana Krstitelja, Isusova preteču. Pogledajmo malo Ivanov život od rođenja. Kad se Ivan rodio, odigrali su se čudesni događaji – pokazao se znak koji je s jedne stra¬ne zbunio, a s druge zadivio nazočne koji su upitali: »Što će biti od toga djeteta?«, i zatim rekli: »Uistinu, ruka Božja bijaše s njime!«
O svojem rođenju kao čudesnom događaju ima pravo razmišljati svaki čovjek: onaj koji je već zagazio u zrele ili staračke godine, kao i onaj pred kojim se život tek otvara kao nepoznanica. Kad razmišljamo o svojem rođenju, možda ne možemo otkriti nekakav poseban znak koji se dogodio i koji bi svratio pozornost roditelja, rođaka i prijatelja na nas i našu budućnost. Ipak, naše rođenje nije tek hirovita avantura kromosoma – postojimo zato jer nas Bog voli i hoće. On je svakoga od nas pozvao u život i sa svakim od nas ima svoj plan. Daje nam talente i povjerava nam zadaće. Svatko od nas je »pozvan od krila majčina« i svakoga od nas Bog je »imenovao od utrobe majčine«. Pitanje koje su po¬stavljali svi koji su u Gorju Judejskom čuli za događaje veza-ne uz Ivanovo rođenje, »Što će biti od toga djeteta?«, isto je pitanje koje su si postavljali i naši roditelji čekajući nas i s ljubavlju nas primajući, pa čak i ako smo, možda i za njih same, došli neočekivano.
I kao što je Ivan imao sreću da još u utrobi svoje majke Elizabete doživi susret s Isusom, tako se i čas našega krštenja pretvorio u čudesan susret koji je posve sličan čudesnosti susreta između Isusa i Ivana dok su još bili u utrobama svojih majki, čak ga i nadmašuje. Krštenjem je naš život zadobio i obilje¬žje nebeskog događaja. U krizmi se mi kršćani napunimo Duha Svetoga da se po nama vrše djela Božja i da Bog po nama očituje svoja djela.
U svojem rođenju i životu treba vidjeti Boga jer svaki rođeni čovjek je iz Božje ruke i u Božjoj je ruci. Zato treba vidjeti i ono Božje u osobnom, ali i u našem zajedničkom životu – treba vidjeti Božju ruku! Bog ima svoj plan sa svakim čovjekom, kao što ga je imao i s Ivanom Krstiteljem.
»Što li će biti od ovoga djeteta?« Svi si možemo postaviti pitanje: »Što je od nas postalo?« Ostvarujemo li Božji plan? Jesmo li postali opipljiv i vidljiv izraz Božje milosti i Božje blizine ljudima s kojima živimo i s kojima se susrećemo?
Ivan, premda pozvan od krila majčina, ostao je ponizan i nije se držao samodostatnim, važnim, spasiteljem i mesijom. Znamo da je »rastao i duhom jačao«. Boraveći »u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom«, napredovao je i ra¬dio na sebi.
Nije nam dopušteno gubiti vrijeme, mogućnosti i sposobnosti. Ma koliko bili posebni, sposobni i čestiti, pozvani smo raditi na sebi, usavršavati sebe, svoje sposobnosti i svoje vrline. Pozvani smo ozbiljno se truditi, na vlastito dobro i na dobro ljudi oko nas umnažati i iskorištavati svoje sposobnosti i darove. Ma koli¬ko bili dobri, pozvani smo biti savršeniji i rasti u mudrosti i milosti. Jer svaki čovjek, makar bio i čudo od djeteta po¬put Ivana, jednoga dana prestaje biti dijete. I ako ne napreduje, kad prestane biti dijete, ostaje tek čudo lijenosti, neodgovornosti i neiskorištene mogućnosti. Tako ono što je moglo biti poticaj i razlog za slavljenje Boga, postaje razlog za pod¬smijeh.
Biti Božji čovjek poput Ivana, vjerovati u Boga i biti zagledan u njega znači zalagati se za drugoga i ljubiti drugoga čovjeka. Vjerovati u Boga znači živjeti i graditi ozračje spremnosti na žrtvu i ljubavi prema drugom čovjeku.
U današnjem evanđelju Ivan Krstitelj kaže da iza njega dolazi netko kome on nije dostojan »odriješiti remenje na obući«; on sam za sebe tvrdi da nije mesija. I zato je najveći koji je rođen od žene. Njegova je veličina u tome što je, radi Boga, spreman staviti se u službu drugoga. Ivan svjedoči o važnosti odbacivanja duha konkurencije i duha isključivosti: nije doživljavao Isusa kao svojega konkurenta koji bi ga ugrozio. Štoviše, on za sebe kaže da se treba umanjivati, te da Isus treba rasti. Ivan je velik upravo po tome. Tko se, srca otvorena Gospodinu, ne boji za svoj ugled; tko nije zavidan, nego se raduje tuđem uspjehu; tko je slobodan od svojega kuta gledanja, slobodan od svojih rezultata, zasluga i uspjeha; tko se ne boji razlika, nego je za njih otvoren – taj dopušta da ga drugi obogate onim što u sebi nose, te takva osoba raste i omogućuje i rast društva i svojih bližnjih. Osoba otvorena za druge, skromna i ponizna, uvijek je pravo bogatstvo u svojoj sredini, iznimno je vrijedna i dragocjena. Velik čovjek nikada nije ohol, nego skroman i ponizan čovjek.
Došašće je vrijeme pomirenja s Bogom po sakramentu ispovijedi, vrijeme molitve, sabranosti, vrijeme iščekivanja, stvaranja odluke za Isusa, u kojem i preko kojeg Bog spasonosno djeluje u ovom svijetu. To je milosno vrijeme, vrijeme darovano od Boga.


- 17:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.11.2011., subota

Isus Krist – Kralj svega stvorenja

Bog je zbilja koja nadilazi vidljivu stvarnost oko nas i naš ljudski razum. Što god pročitamo, pomislimo ili kažemo o Bogu, on je uvijek veći. Izmiče našim skučenim ljudskim kategorijama. Ipak, Bog želi da mu se približimo, da razmišljamo o njemu, da čitamo i govorimo o njemu. On nas sam poziva na to da ga pokušamo što bolje upoznati, iako znamo da nam čitava vječnost neće biti dovoljna da ga do kraja proniknemo. Zato se Gospodin u Svetom pismu služi usporedbama i slikama kako bi nam otkrio svoju božansku narav. Te slike, temeljene na ljudskom iskustvu stvarnosti, ne mogu do kraja obuhvatiti Boga, ali nam pomažu da bar donekle shvatimo tko je on. Dobri pastir, milosrdni otac, zaručnik, vinogradar, trs, izvor žive vode – neke su od slika pomoću kojih nam se Bog objavljuje. U središtu današnjega blagdana jedna je od tih slika: KRALJ. Bog je Kralj svega stvorenog.
Kad ga je Pilat upitao: "Ti si dakle kralj?", Isus nije opovrgnuo, ali je naglasio: "Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta." Želio je iskoristiti i tu priliku, jednu od svojih zadnjih, da progovori o Božjoj naravi i pomogne nam da ga upoznamo. Zato želimo i danas razmišljati o Kristu Kralju i o njegovu kraljevstvu. Želimo se upitati je li Isus naš kralj. Koji je naš odnos prema njemu i njegovu kraljevstvu? Ako njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, kakvo je to kraljevstvo? Koji zakoni vladaju u njemu?
Isus je često govorio o kraljevstvu Božjem i pokušao nam ga je približiti prispodobama. Ono je poput gorušičina zrna: sitno, gotovo nevidljivo, a ipak kadro razviti se u golemo i snažno stablo. Zrno je to koje raste i razvija se, pušta korijene ispod zemlje dok nam se čini da se ništa ne događa. Kraljevstvo se Božje događa u našem srcu svaki put kad se opredijelimo za dobro, kad oprostimo, kad učinimo djelo ljubavi, kad pomognemo bratu ili sestri u potrebi, kad podnosimo one koji su nam teški i blagoslivljamo one koji nam čine zlo. Nadalje, kraljevstvo je Božje dragocjeni biser, vrjedniji od svih drugih blaga, radi kojega se isplati sve drugo prodati. "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom" (Lk 9, 23). Kraljevstvo je Božje njiva, na kojoj je svaki radnik dragocjen i potreban. Ono je poput vinograda, u kojem će primiti plaću čak i oni koji su se pridružili u zadnji čas. Nije kasno da danas postanem radnikom na toj njivi! A ako to već jesam, Isus me upozorava: "Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje." Naše opredjeljenje treba biti potpuno, nepodijeljeno i ustrajno.
O zakonima koji vladaju u njegovu kraljevstvu, Isus je govorio izričito, a posvjedočio je i svojim primjerom. Rekao je svojim učenicima: "Znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj" (Mt 20, 25–27). I on, kojega danas slavimo kao Kralja svega stvorenog, "nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge". On nam je zapravo pokazao svojim primjerom da u njegovu kraljevstvu vladati znači služiti u slobodi i ljubavi. Na taj način je on, premda Bog i Gospodar svega, služio nama predajući svoj život za nas – za mene. Na taj način želi da i ja služim njemu i braći ljudima. To znači kraljevati na Isusov način.

- 22:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

12.11.2011., subota

Sluga i gospodar

14"Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. 15Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan - svakomu po njegovoj sposobnosti. 16I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. 17Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. 18Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov."
19"Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun (Mt 25, 14-19).

Gospodar nikoga ne pita bi li mu htio služiti. Prispodoba pretpostavlja razliku između sluge i gospodara. Uloga sluge je da služi gospodaru. Takva početna slika odudara od samoshvaćanja modernog čovjeka. Prema njemu, čovjek nije sluga. Ničiji. On je slobodan, samostojan, gospodar svojeg života. Služenje je u suvremenom svijetu prilično negativno obojen pojam. Zanimljivo, Isus se u prispodobama neprestano vraća na lik sluge u vjerničkom odnosu prema Bogu. Pa ipak, Bog nas je stvorio slobodnima i nigdje nema tako snažnog poziva na slobodu kao što to odzvanja u Isusovu stajalištu i njegovim riječima. Kako je to moguće spojiti?
Služenje je sama bit kršćanstva. Nije moguće biti Kristovim učenikom i ne biti sluga. Isus za sebe kaže: "Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i svoj život dade kao otkupninu za mnoge" (Mt 20, 28). Upravo stoga od svojih očekuje da čine isto. Talenti o kojima prispodoba govori nisu zasluge. Sluge ih ne dobivaju kao nagradu, nego kao dar - dar bez zasluge. Ali od slugu se očekuje odgovornost i polaganje računa o primljenim talentima. Gospodar slugama ne daje talente zbog njih. Dani su im zbog kraljevstva Božjeg.
Gospodar svojim slugama daje svoje talente, daje im da upravljaju njegovim vlasništvom. Premda se razlikuju po broju primljenih talenata, sluge stoje u istom odnosu prema svojem gospodaru. Nitko nije više ili manje sluga. I tada Gospodar odlazi, ne nadzire sluge. Odlazi daleko i tako se stvara prostor slobode, potreban za odgovornost. No gospodar nije manje gospodar zbog toga što je daleko.
Po povratku gospodar prvu dvojicu hvali zbog dobrote i vjernosti. Dobri su jer su koristili i umnožili talente. U čemu je vjernost? U tome što su ostali vjerni gospodarevoj nakani s talentima dok je on bio daleko. Vjerni su jer nisu tražili kako ispuniti svoju, nego njegovu volju. Nije dovoljno samo primati. Valja i davati jer primanje bez davanja guši život, ne daje ploda, proizvodi strah i stvara iskrivljenu sliku o gospodaru.
Potrebno je ispuniti volju Božju na svojem radnom mjestu, u svojem životnom pozivu i makar ne tražili ništa, Bog će dati sve. Jer talenti su: život, dani, sposobnosti, darovi milosti … Bog ih je svima dao mnogo, iako ne svima jednako. Povjerio nam je talente da se obogatimo, da zaradimo još jedan život: neprolazni, vječni. Zatim ćemo na kraju radnog dana, na kraju života čuti riječi Gospodinove: "Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga" (Mt 25, 23b). Naš Bog malo plaća velikim …

- 15:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.11.2011., petak

ŠTO ČINIMO OD VREMENA KOJE NAM JE DAROVANO

»Tada će kraljevstvo nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. 2Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. 3Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. 4Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja.« 5»Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. 6O ponoći nasta vika: 'Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!' 7Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. 8Lude tada rekoše mudrima: 'Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!' 9Mudre im odgovore: 'Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!'« 10»Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. 11Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: 'Gospodine! Gospodine! Otvori nam!' 12A on im odgovori: 'Zaista, kažem vam, ne poznam vas!' 13Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!« (Mt 25, 1–13).


Svadba je u Židova bila vrhunac obilja, veselja, sreće, zadovoljstva, prijateljstva i ljubavi. Velika, idealna i plemenita stvaralačka ljubav jednog Židova i Židovke u braku bila je izabranome narodu najljepša slika velikog prijateljstva i neraskidive ljubavi između njih i njihova Boga. Isus preuzima tu sliku svadbe: svatovsko veselje, svadbenu sreću i ljubav mladenaca da označi vječnost – život sreće i ljubavi u Bogu. Na tu svadbu, veselje i sreću, na tu vječnu gozbu ljubavi pozvan je svatko: tko god je pozvan u život, pozvan je u vječni život, u život ljubavi s Bogom što ne prestaje.
Isus u prispodobi govori o zatvorenim vratima i mraku izvan svadbene dvorane. U rukama ludih djevica ostaju uljanice kao sredstvo kojim su mogle osvijetliti noć. No ono je sada postalo nevrijedno. Vrijeme kada su mogle nešto učiniti isteklo je. Vrijeme. Ono je srce prispodobe. Ludost se pokazuje kao nesnalaženje u vremenu. Najdragocjenije što imamo je vrijeme, no ono je ograničeno. Nije jednako vrijedno u svim trenutcima premda protječe ravnomjerno. Mudrost i ludost se pokazuju kao odnos s vremenom. Sve su djevice u prispodobi pozaspale. Razlika između ludosti i mudrosti pokazuje se u noći u kojoj dolazi zaručnik, ali se ne odnosi samo na tu noć. Netko tko je svoje vrijeme trošio uludo, nije u stanju na koncu postati mudrim. I obratno, onaj tko je svoje vrijeme koristio, ako i zaspe u noći kada zaručnik dođe, moći će s njim na gozbu jer ima ulja. Tako nas prispodoba postavlja pred pitanje što činimo od vremena koje nam je darovano.
„Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!“, Isusova je poruka nama. Treba biti budan i mudar: svetim životom pripraviti se za vječni život; paziti kako nam ne bi bila zatvorena vrata do Božjeg srca i njegove ljubavi. Da, treba uvijek biti budan – danas i svaki dan – jer Gospodin dolazi iznenada; zapravo, kad god dođe, bit će to nama iznenada. Treba imati svjetiljku i malo ulja, život ispuniti dobrim djelima ljubavi – to je ulaznica za svadbenu dvoranu kraljevstva Božjega. Drugu ulaznicu nitko nema u rukama. Dok promišljamo o prispodobi i ako zastanemo „pred zatvorenim vratima“, dobro si je postaviti pitanje: Kako stvari stoje s mojim svjetlom, uljanicom i budnošću?


- 21:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

30.10.2011., nedjelja

Dušni dan

Misli nam putuju onima koji su otišli iz našeg svijeta, koji su se morali odijeliti od tijela kako bi živjeli u vječnosti. Na Dušni dan isprazne se gradovi živih ljudi na zemlji, a napune se mrtvi gradovi naših groblja. Tako doživimo da naši pokojni nisu mrtvi, nego da žive, i to tu, blizu nas. Stoga odlazimo na njihove grobove da stavimo cvijeće, ali prije svega da im iskažemo ljubav, da pred Boga stanemo s molitvom i pokorom te darežljivošću i milostinjom, kako bi pokojni osjetili da ih volimo i da ih nikad nismo napustili. Pokojnih se na Dušni dan ne samo sjećamo, jer to bismo mogli činiti i kod kuće, nego k njima nekako dolazimo, tamo gdje je znak njihove prisutnosti, gdje smo ostavili njihova tijela. To je mjesto gdje na njih mislimo, ali i molimo da ih Bog smjesti u mjesto svoga svjetla i mira. Pokojni su se odijelili od tijela, ali ne i od nas. Jer duh nije ograničen prostorom i vremenom, on je svugdje, i to ne jučer i danas, nego stalno. Stoga su naši pokojnici tu uz nas, oni vide sve što za njih činimo, oni doživljavaju našu ljubav i tako se i sami mijenjaju, oslobađaju mnogih svojih krivica ili zločestoća u kojima su živjeli na zemlji, te se tako sve više približavaju ulasku u nebo.
Grobovi su mjesta gdje doživljavamo krhkost ljudske egzistencije. To je mjesto gdje jasno doživimo svoju ovisnost o Stvoritelju, to je prostor u kojem svaki patnik počne moliti, postaje vjernik i više ne može biti nehuman. Groblje je i mjesto gdje doživljavamo da se život ne odvija samo na zemlji nego da još negdje živimo, da još nekamo idemo nakon smrti. Naši grobovi su znak prekogrobnog života – jer čovjeku se život ne uzima, nego mijenja. Dok se mijenja mjesto ovog boravka, dok mijenjamo i svoje materijalno tijelo, dotle živimo u duhu i duši u nebu, očekujući promjenu svoga tijela, njegovo produhovljenje da bismo i s tijelom kao kompletni ljudi mogli zauvijek živjeti u nebu. Tko ne vjeruje da postoji život poslije smrti, dolazeći na groblje doživljava kako to uvjerenje nije istinito. Na groblju doživljavamo svestranost čovjekova života. Čovjek je izišao iz utrobe majke, gdje je živio devet mjeseci, ušao na zemlju, gdje živi određeni broj godina, a onda ulazi u vječnost, gdje ostaje zauvijek. Rađa se iz utrobe majke, od nje dobiva tijelo i psihu, ali duh i osobnost od Boga. Umirući na zemlji, ostavlja tijelo da uđe Bogu s duhom. Tako nas groblja podsjećaju da smo vječni, ali da smo i duhovni.
Grobovi su mjesta gdje doživljavamo kratkotrajnost zemaljskog života i neuništivost duhovnog života. Grobovi nam stoga pripovijedaju i šapću da ne promašimo nebo, vječnost, život. Na Dušni dan nekako je i nebo bliže, proplaču ljudi i proplače kišno nebo. To je dan kad srca postanu mekana, kada se ljudi sjećaju i kada se pokušavaju spojiti s iskonskim dobrom u sebi, s ljubavlju i povjerenjem djetinjstva, s onim što prelazi prag smrti, jer je neuništivo, nije podložno razaranju. Grobovi su znak svijeta neba usred svijeta zemlje, svijeta nevidljiva usred našeg vidljivog. Spaja nas nevidljiva, a opet opipljiva ljubav. Ovo je dan velikih poruka, razgovora između neba i zemlje, između nas i naših dragih pokojnika.
Njima neka je vječni pokoj i vječna slava u Bogu
.


- 16:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< veljača, 2012  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29        

Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (3)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (5)
Svibanj 2008 (7)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Svibanj 2007 (2)
Listopad 2006 (10)
Svibanj 2006 (1)
Veljača 2006 (1)
Siječanj 2006 (1)
Prosinac 2005 (1)
Studeni 2005 (3)
Listopad 2005 (5)
Rujan 2005 (1)
Kolovoz 2005 (1)
Srpanj 2005 (1)
Lipanj 2005 (3)
Svibanj 2005 (5)
Travanj 2005 (6)
Ožujak 2005 (4)
Veljača 2005 (3)
Prosinac 2004 (4)
Studeni 2004 (7)
Listopad 2004 (9)
Rujan 2004 (24)
Kolovoz 2004 (14)
Srpanj 2004 (23)
Lipanj 2004 (44)
Svibanj 2004 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Gledati se u oci bez nepovjerenja, pribliziti se bez straha, pomagati jedan drugom, a pritom ne izgubiti obraz.

ZANIMLJIVI LINKOVI
Fotografije
Jos fotki

The WeatherPixie
Male tajne isprobane na vlastitoj koži...
"Ti to mozeš, učini to"

"Svaki pocetak je tezak"

"Svaki trud se isplati"


TRENUCI

Kada bih svoj život mogao ponovo proživjeti, u sljedećem bih pokušao činiti više pogrešaka, ne bih se trudio da budem tako savršen, više bih se opustio.

Bio bih gluplji nego što bijah zaista, vrlo malo stvari ozbiljno bih shvaćao. Bio bih manji čistunac. Više bih se izlagao opasnostima, više putovao, više sutona promatrao, na više se planina popeo, više rijeka preplivao. Išao bih na još više mjesta na koja nikada nisam otišao, jeo manje boba, a više sladoleda, imao više stvarnih, a manje izmišljenih problema.

Ja sam bio od onih što razumno i plodno prožive svaku minutu svog života; imao sam, jasno, i časaka radosti. Ali, kad bih se mogao nazad vratiti, težio bih samo dobrim trenucima. Jer ako ne znate, život je od toga sačinjen, od trenova samo; Nemojte ih propuštati sada.

Ja sam bio od onih što nikada nigdje nisu išli bez toplomjera, termofora, kišobrana i padobrana; kad bih mogao opet živjeti, lakši bih putovao.

Kada bih ponovo mogao živjeti, s proljeća bih počeo bosonog hoditi i tako bih išao do kraja jeseni.

Više bih se na vrtešci okretao, više sutona promatrao i s više se djece igrao, kada bih život ponovo pred sobom imao.

Ali, vidite, imam 85 godina i znam da umirem.


Jorge Luis BORGES



MOJA ŽELJA ZA TEBE

Ne, da budeš pošteđen svake patnje, niti da tvoj budući put bude stalno posut ružama, niti da gorke suze nikada ne obliju tvoj obraz, niti da nikad ne okusiš bol… Sve ovo, ne, to ti ne želim!

Jer, ako srce nije očišćeno suzama, ne može biti oplemenjeno u boli - jer, bol i nevolja te nose u zajedništvo s Marijom i Djetetom i njihov smješak dati će pouzdanje i utjehu.

Moja želja za tebe je ova: ostao zahvalan i očuvao uvijek u svom srcu dragocjena sjećanja na dobre stvari u svom životu. Podnosi hrabro iskušenja kada križ pritišće tvoja ramena. i kada se vrhunac, na koji se moraš penjati, cini nedostižnim, ako čak i svjetlo nade nestaje, neka svaki Božji dar raste u tebi i neka ti pomogne godinama obradovati srca onih koje voliš da uvijek imaš pravog prijatelja, koji je dostojan prijateljstva, koji ti daje povjerenje kadgod ti nedostaje svjetlost i snage da bi se mogao održati u oluji i da bi tako stigao ipak u visinu, da bude s tobom u sreći i boli smješak pun miline, utjelovljenoga Sina Božjega, i da budeš uvijek tako povezan s Njime, kako On to želi za tebe.

(stara Irska blagoslovna želja)




Majka Tereza (Agnes Gonxha Bojaxhiu)

Čovjek je nerazuman, nelogičan i sebičan
NIJE VAŽNO. VOLI GA!

Ako činiš dobro, pripisat će to tvojim sebičnim ciljevima
NIJE VAŽNO. ČINI DOBRO!

Ako ostvariš ciljeve svoje, naći ćeš lažne prijatelje i iskrene neprijatelje
NIJE VAŽNO. OSTVARUJ CILJEVE SVOJE!

Dobro koje činiš sutra će biti zaboravljeno
NIJE VAŽNO. ČINI DOBRO!

Poštenje i iskrenost učinit će te ranjivim
NIJE VAŽNO. BUDI ISKREN I POŠTEN!

Ono što si godinama stvarao u času bi moglo razrušeno biti
NIJE VAŽNO. STVARAJ!

Ako pomažeš ljudima, možeš loše proći
NIJE VAŽNO. POMAŽI IM!

Daješ svijetu najbolje od sebe, a on će ti uzvratiti udarcima
NIJE VAŽNO. DAJ NAJBOLJE OD SEBE!

...

Gledaj, da ti niko ne dođe, ako od tebe neće otići sretniji i zadovoljniji.

...

Majka Tereza je dobila poziv za susret s Ivanom Pavlom II. Na putu prema mjestu susreta, gledajući kroz prozor automobila, u daljini je primijetila nekog beskućnika. Zatražila je da se auto zaustavi. Izašla je, pokupila nesretnika i vratila se natrag, propustivši tako dragocijen susret s Papom. Kad su novinari nahrlili na njezina vrata s pitanjima zašto je propustila tako važan susret, ona je odgovorila: "Željela sam doći, ali na putu sam susrela Krista!"


Možeš kupiti...
- možeš kupiti riječi, ali ne i istinu
- možeš kupiti knjigu, ali ne i mozak
- možeš kupiti lijek, ali ne i zdravlje
- možeš kupiti krevet, ali ne i san
- možeš kupiti odjeću, ali ne i ljepotu
- možeš kupiti luksuzne stvari, ali ne i sreću
- možeš kupiti križ, ali ne i Isusa


Molitva Sioux Indijanaca

Dozvoli da se moje ruke pune poštovanja dotaknu stvari koje si Ti stvorio. Izoštri moje uho da čuje tvoj glas. Učini me mudrim kako bih spoznao nauk koji si ti tajnovito stavio u svaki list, u svaki kamen.

Tražim snagu, ali ne da bih nadjačao svoju braću, nego samo da bih nadvladao svog najvećeg neprijatelja – samoga sebe. Bože, daj mi mirnoću da podnesem stvari koje ne mogu promijeniti, daj mi hrabrost da promijenim stvari koje mogu promijeniti, i daj mi mudrost da razlikujem jedno od drugoga.

Neka ne budem zaštićen od opasnosti, već da se bez straha suočim s njom. Neka ne molim za smirenje moga bola, već za jako srce da ga savladam. Neka ne tražim saveznike u životnoj borbi, već da se oslonim na vlastite snage. Neka ne preklinjem za spas od straha,već za nadu da osvojim svoju slobodu.

O Ti, uzvišeni, presveti Bože! Unesi svjetlo u tminu moga srca. Podari mi ispravnu vjeru, postojanu nadu, istinsko milosrđe i duboku poniznost s mudrošću i poimanjem, o Bože, tako da bih mogao činiti ono što je uistinu Tvoja sveta volja.
Amen.


Istina

Jednog su dana razbojnici oteli petogodišnjeg dječaka i spalili selo u komu je živio. Kad se otac vratio, vidio je zgarište i činilo mu se da je pougljenjeno dječje tijelo njegov sin. Plačući i čupajući kosu spalio je dječje tijelo, sakupio pepeo u jednu vrećicu i stalno je nosio sa sobom.
Jednog je dana, međutim, njegov pravi sin pobjegao od razbojnika i vratio se kući. Pokucao je na očeva vrata. Otac koji je još uvijek plakao i nosio vrećicu s pepelom sa sobom upitao je: "Tko je tamo?" "Tata, ja sam, tvoj sin . Otvori vrata."
Otac je mislio da se neki objestan dječak s njime šali. Viknuo mu je neka odlazi i nastavio je plakati. Dječak je uporno kucao, ali otac nije otvarao vrata. Nakon nekog vremena dječak je otišao. Otac i sin više se nikada nisu vidjeli.
Na kraju je Buda dodao: "Jednom negdje nešto smatrate istinom. Ako se toga previše držite, kada sama istina dođe na vaša vrata, nećete joj otvoriti".



ZANOS

Pokušavam gledati na život u svem njegovu bogatstvu, nastojeći biti dirnut na dubljoj razini od misaone.
Zbog toga promatram oprečne prizore:

Rođenje djeteta… radost roditelja i osjećaj čuda… slavlja… Potom promatram smrt… žalost, osjećaj gubitka… sprovodne obrede… Neprestano krećem od jednog prizora do drugog, zapažajući svaki detalj.

Sljedeći par: svadbena dvorana i odjel za rak. Ponovno zapažam svaku pojedinost dok promatram prizore… Krećem od jednog prizora do drugog, od svadbe i odjela i ponovno natrag… izbjegavajući svako razmišljanje, zadovoljavajući se samo time da gledam…

Potom sportski stadion – mnoštvo… igrači… klicanje…uzbuđenje… I dom starih ljudi - stariji čovjek sjedi kraj prozora i prebire po sjećanju… Krećem od jednog prizora do drugog, Gledajući u srca ljudi koji sudjeluju u prizorima…

Potom vidim bazen u raskošnom hotelu - voda koja se svjetluca… uzvici veselja… žarko sunce na nebu… I siromašna predgrađa - smrdljivo ozračje, smrad… ljudi koji spavaju na tlu… štakori i žohari… Ne razmišljam. Samo se uživljavam u prizor koji promatram…

Promatram sjednicu ministarskog vijeća: moćnici države donose odluke Koje će utjecati na živote drugih ljudi… Tome suprostavljam sobu za mučenje koju podrobno razgledavam…

Tada odlazim sa zemlje i vidim te i mnoštvo drugih prizora zajedno… i, premda ih ne mogu razumjeti, vidim kako cjelina sačinjava simfoniju, skladan ples: rođenje i smrt, smijeh i suze, ugoda i muka, krepost i porok, - sve se miješa u fresku neusporedive ljepote koja nadilazi shvaćanje moga misaonog uma…

Potom se vraćam krštenju i pogrebu, svadbenoj dvorani i odjelu za rak, stadionu i domu starih ljudi… i vidim ih kao pojedine note iste melodije… razne pokrete istoga plesa…

Vidim Isusa Krista i Judu, Vidim žrtve i progonitelje, ubojice i raspete: jedna melodija s raznolikim tonovima… jedan ples koji se izvodi u različitim koracima…

Mislim o ljudima koji me ne vole i koji me napadaju, i vidim njih i sebe kao različite, a ipak ne-dvoje… zaokupljeni jednim zadatkom, jednim plesom, jednim umjetničkim djelom… Promatram raznolikost svoga vlastitog života s njegovim promjenjivim raspoloženjima, s njegovim usponima i padovima…
ljude koji dodiruju moj život, zle i dobre, koje volim i koje ne volim… mnogi pokreti istog plesa koje izvodi sam plesač…

Na kraju, stojim pred Gospodinom. Vidim ga kao Plesača; i tu glupu, besmislenu, mučnu, divnu stvar, koju nazivamo život, kao njegov ples…

I stojim bez riječi, ništa ne shvaćajući, izgubljen u čuđenju !

Anthony de Mello


DA ISUS DOĐE DANAS . . .

Bi li se presvukao prije nego Ga pustiš unutra?
Ili bi sakrio neke magazine i postavio Bibliju na njihovo mjesto?
Bi li sklonio svoju svjetovnu glazbu a izvadio crkvenu pjesmaricu?
Bi li mu mogao dopustit da uđe odmah ili bi ga zavlačio naokolo?

Razmišljam … kada bi Spasitelj bio s tobom dan-dva,
bi li ti nastavio raditi stvari koje redovito radiš?
Bi li nastavio govorio ono što uvijek govoriš?
Bi li se tvoj život nastavio kao što živiš svih drugih dana?

Bi li poveo Isusa sa sobom svugdje gdje ideš?
Ili bi možda promijenio svoje planove tih dana?
Bi li ti bilo drago upoznati ga s tvojim najdražim prijateljima?
Ili bi se ponadao da oni neće navraćati dok On ne završi posjet?

Bi li ti bilo drago da On ostane s tobom zastalno?
Ili bi odahnuo kada konačno ode?
Možda bi bilo zanimljivo znati što bi ti stvarno radio,
da Isus dođe kao osoba biti neko vrijeme s tobom.
(nepoznati autor)